Životna promjena… Tema o koja se skoro pa uvijek iznosi u razgovoru, bez obzira o kojem segmentu u životu pričamo; promjena posla, veze, mjesta stanovanja, fakulteta, psihe… Promjena je uvijek tu i na neki nas način proganja gdje god krenuli jer život od nas očekuje da se mijenjamo. Ali, što učiniti kada ne znamo kako se pro mijeniti? Kada sumnjamo u sebe, svoj put, svoje želje, ciljeve… a opet želimo i tražimo nešto bolje? Kako se izboriti za to “bolje” i pronaći sreću? Nisam stručnjak, ali primjerom ću ti pokušati približiti svoj životni put i kako sam osluškivanjem riječi drugih i poruka koje sam tijekom života dobivala, uspjela izgraditi sebe iako mi je to bilo najteže u životu.
Prije nego što počnem, molim te da mi ne zamjeriš što će ova objava biti malo duža. Pišem o periodu od 7 godina, što je jako dugo i ima jako puno stvari koje su na moj napredak i promjenu utjecale, ali dat ću sve od sebe da taj period sažmem u jednu poučnu priču. Slobodno pročitaj one dijelove koji te budu više interesirali od drugih i pronađi ono što tebi može biti izvor motivacije i inspiracije da guraš još jače.
2015. GODINA I MOJ PRVI UČITELJ
Prva moja promjena, javila se kada sam upoznala ženu imenom Tania. Iskreno, naše je upoznavanje bilo sasvim slučajno i to u trenutku kada sam ja bila u najgoroj mogućnoj poziciji. Vidiš, kada sam bila bolesna, bila sam potpuno drugačija; imala sam ispade, jako malo strpljenja, znala bih vrištati, plakati pa čak i udarati u jastuk kada bi me uhvatila faza anksioznosti i ljutnje. Nemoguće mi je uopće riječima približiti te reakcije i situacije jer su bile toliko grozne da ih se bojim i prisjetiti. I tako, jedan dan nakon što sam završila u Portugalu na liječenju, svoju je smjenu došla odraditi i ova žena koja je baš mene na taj dan dobila kao pacijenta. Ukratko – u klinici je bila 24 satna njega i ja sam imala 3 radnika koji su mi se izmjenjivali. Oni su bili moj “tim” i oni su se brinuli za mene u kući u kojoj sam živjela. Nitko drugi nije bio upoznat s mojim slučajem jer je svaki pacijent dobio “svoj tim”. Ali, taj dan kada je Tania došla na smjenu, glavne osobe iz mog tima nije bilo (razbolio se) i trebala je zamjena pa je Tania uskočila.
Kada sam shvatila kako taj dan neću imati Miguela uz sebe, već neku žnj osobu koja ništa ne zna o meni – pukla sam i počela plakati, vrištati i pizditi (isprike na izrazu) jer je to za mene bila strašna činjenica. Ali, Tania je bila osoba koja je u toj klinici radila jako dugo i znala je kako reagirati. Samo je sjela mirno pored mene dok sam ja pizdila i vrištala i nije ništa radila. Uzela je čitati i pustila me je da se “ispizdim”. Mene je to jako zaintrigiralo jer sam shvatila kako reakcijom ne postižem ništa “jer Taniju nije briga” (bilo ju je, ali je znala da će, ako se uplete u reakciju – izgubiti jer je shvatila kako sam pametna i kako ću ju slagati). I ja sam se samo odjednom, smirila. Ona je sjela pored mene, zagrlila me je i rekla: ” Sve će biti uredu. Nitko neće od tebe odustati. To zapamti. Možda te ne znam, ali vidim kako si posebna, čim si se uspjela sama smiriti. BRAVO!”
I tu je došao klik. Tania je bila osoba koja me je naučila što znači:
- Voljeti bezuvjetno (Ima troje djece i prihvatila me je svojom kćeri. Njezino je najmlađe dijete prvi put reklo moje ime (prvo ime koje je izrekla), a Tania se zauzela za mene kada više nije bilo novaca za plaćanje liječenja. Uzela me je kao svoju i preodgojila kada sam ostajala u klinici sama i kada nisam mogla imati radnike jer su se stvari zakomplicirale)
- Imati strpljenja (Uvijek sasluša, uvijek se brine i nikada ne osuđuje, već čeka i da ti priliku da shvatiš kako je vrijeme za tu promjenu)
- Biti nježan (Njezin dodir, zagrljaj, riječi… osoba je koja ima toliko srce da to nije realno. Točno zna što učiniti kada nisi dobro, a nježnost koju u sebi ima, prelati sve granice realnosti. Moja druga majka, zaista)
- biti iskren ( Bez obzira koliko boljelo, Tania mi je uvijek govorila istinu. Uvijek je bila realna i na moje bi reakcije strpljenjem, ali i iskrenošću utjecala jer je znala ta dva segmenta izbalansirati. Nikada joj nisam mogla slagati i ukazala mi je zašto biti iskren vrijedi više od svega, ako imaš pravu osobu pored sebe.)
To vam je moja Tania. Moj prvi učitelj, druga majka, žena koja mi je vratila nježnost u srce i koje me je podsjetila “što znači voljeti”. Osoba koja je bezuvjetno vjerovala u mene i još je uvijek tu te znam kako će zauvijek i ostati.
2017. GODINA I DRUGI, UČITELJ
Kada sam se vratila iz Portugala, prva mi je želja bila vidjeti jednu osobu za koju sam bila jako vezana – svoju prvu ljubav. Jedino što sam htjela jest da ju vidim i da sve bude kako je nekad bilo; da se ispričamo, šalimo, stvorimo uspomene, budemo tu jedno za drugo… Možda zvučim “njanjavo”, ali to je ono to ja jesam – kada voliš, onda voliš i želiš graditi nešto pozitivno pa i “njanjavo” XD.
I tako, jedina stvar o kojoj sam razmišljala bila je to. Dobila sam priliku vidjeti tu osobu i popričati s njom, ali shvatila sam kako je “nešto drugačije”. Nije promjena bila samo u meni, već u obje strane. Oboje smo se promijenili i sjećali “starih trenutaka koji više nisu bili prisutni”. Ipak je prošlo 2 godine.
Nakon prvog susreta, bol koju sam doživjela bila je ogromna; shvativši da te osoba koja ti je stalno u mislima i srcu gleda kao stranca, a sve što ti želiš je da nešto uspije, nije ni malo lako. Barem meni nije bilo. Kako smo najbolje komunicirali pismima, on je meni poslao jedno kao i ja njemu i tu sam shvatila kako “to nije to”. Shvatila sam kako moram pustiti jer u tom trenu druga strana nije bila spremna (što nije za osuditi) uhvatiti me za ruku i pomoći mi, a ja nisam bila dovoljno jaka da uzdižem i sebe i tu osobu, bez obzira na količinu ljubavi koju sam imala. Čitanjem zadnjeg pisma za svoj rođendan od 8 stranica, uz suze, donijela sam tu odluku jer sam u sebi osjetila da je ispravna.
Razišli smo se razgovorom u kojemu mi je rečeno nešto što me je natjeralo da se promijenim. (fotografija dolje)
Bila sam toliko povrijeđena (znala sam da je napisano istina), najviše zbog toga što sam shvatila da nakon 2 godine izoliranosti i gubitka skoro svega, osoba do koje mi je najviše stalo nije bila spremna reći: “Briga me što si takva sada jer ja znam da se stara ti krije unutra. Zajedno ćemo proći kroz ovo jer znam da možemo.” I otpustila sam. Bol je prešla u bijes i želju za napretkom i nikada nisam odustala jer sam znala da je druga strana bila u pravu s gore napisanim. Znala sam kako sam se promijenila i kako, bez obzira na bol uzrokovanom istinom koju je izrekla ta osoba, moram promijeniti sebe jer nisam bila u pravu.
Prošlo je 3 godine i ja sam konstantno radila na sebi. Prve mi je godine ta misao iz poruke bila vodilja jer sam htjela dokazati kako zaslužujem ljubav i kako mogu pronaći sreću u sebi. Druge godine, ljutnja se izgubila kao i inat jer sam polako pronalazila sreću u sebi, a treće godine, moja je prava priroda izašla na van, upravo zbog toga što mi je 2017. ukazana istina “kako mogu bolje”.
Nakon 3 godine, okolnosti su se promijenile; ja sam sretna, ispunjena, drugačija (u boljem smislu) i naučila sam što znači izboriti se za sebe.
Emocija koja je najljepša na svijetu (ljubav), potakla me je da se promijenim i izgradim svoju sreću. Nije bilo lako, ali, hej, da nije bilo toga u prošlosti, ne bih ni ja danas bila ovdje i drago mi je što sam za svoj rad dobila i potvrdu od tog “ne tako tipičnog učitelja”.
Lijepo je znati kako i iz boli možeš narasti. Zato nikada nemoj dopustiti da te loše sruši, već spoznaj poruku, prijeđi preko onoga što ti je teško, nastavi sa svojim životom i pronađi sreću negdje dalje. Promjenom si aj novu priliku za nešto bolje.
