Biti perfekcionist ne znači biti iznimno pametan, već hendikepiran

Sigurna sam kako ste bezbroj puta čuli rečenicu: “Perfekcionist sam i zato sve mora biti savršeno!” Vjerujte mi, niste jedini. Prije nego što započnem ovu objavu, voljela bih da imate na umu kako mi nije cilj ovom objavom ikoga uvrijediti te da se nadam kako će vam moje iskustvo i životna priča pomoći u daljnjem napretku.

Tijekom svog sam života, ovu rečenicu izrekla pa, iskreno, ne pamtim brojn puta, ali znam kako je bila dio moje svakodnevice. Sjećam se kako sam se njome i hvalila te sam se osjećala “nadmoćnom” nad ostalima kada bih ju izrekla jer sam tom karakteristikom, u svojoj glavi, bila bolja od drugih, a zapravo je bilo upravo suprotno. Ona je bila te i dan danas jest, prikaz moje slabosti, a ne uspješnosti. Sigurna sam kako vas je sam naziv ove objave zaintrigirao ili, možda, čak i pogodio u bolnu točku jer je tema “čudna” tj. nije opće prihvaćena. Svi smatraju perfektno nečim savršenim i poželjnim, ali ovom ću vam objavom i svojim primjerom pokušati prikazati koliko je taj stav pogrešan. Perfekcionizam je NAJGORA MOGUĆA KARAKTERISTIKA koju osoba može imati jer ne samo da može uništiti nečiji život, već osobu može u potpunosti zaslijepiti.

KRIV POGLED PERFEKCIONIZMA

Smiješna je činjenica kako u svijetu tražimo nešto perfektno, utopijsko, što zapravo ne postoji, ali nas to ne dira. Ne znam zašto je tako, ali teško se je izvući iz tog načina razmišljanja, pogotovo ako stvari i situacije nisu realnije sagledavane te kada osoba nema želju za daljnjim napretkom. Osobno sam od malena bila učena kako moram biti najbolja, najpametnija, najljepše obučena, kako moram imati najbolje ocjene, biti najpoželjnija i najpopularnija u društvu… sve naj, naj, naj. Nažalost, svi koji su me istom učili nisu bili svjesni kako je to krivo i kako ne postoji “univerzalno najbolje i perfektno”. Svaka je osoba drugačija i nemoguće je postaviti normu “najboljeg” jer će za nekoga to značenje imati: materijalno bogatstvo, za drugoga uspostavljanje dobrih odnosa (najvoljeniji u društvu zbog pristupačnosti), a za neku će treću osobu isto značenje nositi činjenica da je najbolji kuhar u svom okruženju ;P Drugim riječima, nije za svakoga pojam “najbolji ili perfektan” jednak te je zbog toga nemoguće uspostaviti usporedive vrijednosti na tu temu.

Naravno, moja obitelj nije kriva za svoje postupke jer me je učila onomu što su smatrali da je “najbolje” te nikada nisu svoje postupke sagledali iz onog kuta koji im je nepoznat. Dali su mi ono za što su mislili da je najbolje za mene, ali kako svi imamo slobodu izbora, tako sam i sama dobila mogućnost odabrati i sagledati taj pristup učenja na jedan, po meni, prikladniji način.

Iskreno, nikada nisam bila istinski sretna kada bi mi netko rekao da sam “najbolja” jer nisam znala kako bih taj pojam okarakterizirala; većinom bi istim bila etiketirana u školi jer sam ostvarivala stopostotne rezultate na ispitima pa bi me profesori uvijek istaknuli u razredu ili bi istu etiketu dobila kada bih s nekim razgovarala jer sam se, oduvijek, znala prikladnije i zrelije izražavati od svojih vršnjaka. No, iako je lijep osjećaj kada vas netko pohvali, nikada mi nije bilo ugodno to što su me ljudi isticali iz skupine jer sam po prirodi bila drugačija. Na neki je način to dodatno isticanje samo dobilo ulogu potvrde kojom bi se reklo: “Lara je drugačija.” U kojem smislu? Najčešće u onom negativnom jer sam već po prirodi bila drugačija, a biti bolji ili istaknut u kategorijama unutar školske ustanove, u većini slučajeva znači – LOŠ.

Za većinu sam ljudi koji nisu bili moje dobi, bila smatrana “perfektnom” jer sam ispunjavala sve svoje obaveze, bila tiha, poslušna, pametna, ostvarivala sam najbolje rezultate… ali nitko mene nije pitao kako sam JA TE STVARI PERCIPIRALA. Jesam li bila sretna što se od mene tražilo da budem perfektna u svemu? Naravno da nisam. Od mene se tražilo da ispunim “nenormalno i neodrživo” za svoje godine, tražilo se ono što nitko danas svijetu ne može dati.

Taj je koncept shvaćanja stvarnosti za mene postajao sve pogubniji i pogubniji. Ako nije bila stopostotno bila ispunjena xy norma “najboljeg” (koja ne postoji), ja sam samu sebe smatrala neuspjehom. Zadovoljstva je bilo sve manje i manje i to samo zbog toga što sam uspostavila koncept u glavi koji je glasio: “NEMA PROSTORA ZA POGREŠKU! AKO NIJE MAKSIMALNO, ONDA NE ZNAČI NIŠTA!”

E to je definicija PRAVOG perfekcionizma – Iracionalan stav prema “najboljem” koji ne daje prostora napretku.

ZAŠTO JE PERFEKCIONIZAM LOŠ?

Perfekcionizam nije nešto dobro, već je to oblik samodestrukcije. Ljudi koji su, uistinu, perfekcionisti probijaju sve granice samo kako bi dali prostora opsesivnom i destruktivnom stavu koji određuje njihovu vrijednost. Jedan od dobrih primjera kojim ćete bolje shvatiti što mislim jest moj odnos prema ocjenama; kao perfekcionist, smatram kako moram imati SVE 5 u rubrici i kako na svakom ispitu moram ostvariti 100% jer, inače, nisam dovoljno dobra učenica. Dobiti 4, za mene znači biti bezvrijedno smeće. Taj se stav, naravno, ne odnosi ni na koju drugu osobu oko mene i ako netko dobije 4, smatram kako ga se treba pohvaliti jer je to ocjena “vrlo dobar”, ali isti se stav ne odnosi na mene samu.

Hvala bogu pa sam takav stav prema sebi uspjela ublažiti. Sjećam se prvog razreda srednje škole kada sam dobila svoju prvu trojku u životu. Otišla sam s tog sata jer mi se život raspao; osjećala sam iznutra prazninu kao da mi je netko umro ili da mi nedostaje dio tijela. Bol me je proždirala, suze nisu prestajale liti te sam dobila ispade straha, panike i bijesa. A sve to zbog jedne trojke koja je “odredila moju vrijednost tj. bezvrijednost” 🙁 Zvuči bezveze, ali je tako.

 Jordan Whitfield

Isto tako, prije samih ispita, većina perfekcionista mora ispuniti određene kvote i uvjete po kojima se smatraju vrijednima. Primjerice, u određenim ispitima u svojoj školi pišem sve gradivo od početka svog školovanja pa do one godine u kojoj sam. Drugim riječima, ako sam 3. godina, pišem SVE gradivo od 1.-3. razreda što obuhvaća jako puno dijelova. Naravno, ja sam si zacrtala u glavu kako MORAM dobiti 5 i zbog toga bih provela 7 dana učeći npr. hrvatski po 6h svaki dan jer je to bio uvjet koji sam morala ispuniti da bi dobila peticu tj. njegovim bi ispunjenjem mogla reći :” Spremna sam za ispit”. ODVRATNO! Ovo je nešto što ne bih nikome na svijetu poželjela. Muka, strah, prisila, anksioznost… sve se to javlja prilikom ispunjenja iracionalnih uvjeta u glavi perfekcionista. Takva osoba MORA ispuniti svoje uvjete, norme i iracionalne stavove jer, inače, gubi vrijednost i volju za napretkom.

Začarani krug unutrašnje negativne sile koja proždire sreću osobe.

Mislim da je sada lakše shvatiti zašto perfekcionizam smatram GNJUSNIM. Da, on daje ustrajnost, borbenost i mentalitet “all or nothing”, ali isto tako oduzima osjećaj sreće, zadovoljstva i vrijednosti. Onemogućava čovjeku objektivno sagledati svoje vrijednosti i ne dopušta mu shvaćanje onoga što je ispravno – “biti najbolji ne znači 100% jer isto ne postoji, već znači biti sretan i ponosan na ono što jesi”. Ako osoba želi biti perfektna, a to bi značilo savršena i pozitivna, zašto samoj sebi šteti? Zašto se zbog perfekcionizma ubija iz dana u dan, samo kako bi dosegla xy cilj koji će joj pružiti zadovoljstvo na par minuta (npr. ocjena)? To je ono što se ne može objasniti, ali je bitno raditi na poboljšanju takvog mentaliteta.

KAKO SE ODUPRIJETI PERFEKCIONISTIČKOM NAGONU

Christopher Sardegna

Kako sam već napomenula, ljudi smatraju kako je perfekcionizam dobra stvar te kako isti daje ljudima nadmoć; uspješniji su, imaju najbolje ocjene, zarađuju puno, osvajaju nagrade… ali, uistinu, nije tako. Kod tih se ljudi ne vidi ono najteže i najružnije, a to je samodestruktivan kontinuitet misli koji mora biti ispunjen zbog dostizanja vlastitog osjećaja vrijednosti.

Kada mi netko kaže: ” Ti si perfekcionist i možeš biti presretna što imaš sve što imaš zbog toga.” dođe mi da zaplačem. Naravno, ne zato što je osoba koja je to rekla zbog nečega kriva, već zbog toga što bih voljela da ljudi mogu shvatiti koliku bol takav mentalitet donosi.

Je li mu se moguće oduprijeti? Jest, ali je za isto potrebno puno fokusa, vremena i rada na sebi. Naravno, neki ga ne žele promijeniti i svojim “perfektnim uspjesima” žive u uvjerenju kako biti perfektan znači biti ekstremno pametan, ali ne vide kako ih svijet zbog toga sagledava kao hendikepirane. Takvi se ljudi najčešće izdvajaju iz društva i nisu prihvaćeni. Povuku se u sebe i teže dostizanju drugačijih ciljeva koji za ljude nisu tipični. To naravno nije loša stvar, ali loše je kreirati stav u kojem sam ja perfektan, a ostali lošiji te me se zbog toga ne prihvaća. Bitno je raditi i na sebi kako bi se barem jednom dijelu društva mogli prilagoditi , kako bi i sami mogli nešto novo naučiti te kako bi nove obrasce razmišljanja usvojili.

Perfekcionizam se može ublažiti i svesti na jednu prihvatljivu ljestvicu u kojoj će samodestrukcija nestati te će ostati ona ustrajnost i predanost. Uz to se može odvojiti mentalitet perfekcionizma koji “uvjetuje” vrijednost čovjeka, ali je za to potrebno jako puno vremena. Ono što je meni pomoglo jest to da sam uvijek bila “brutalno iskrena” prema sebi; vrijeđala bih se zbog iracionalnih stavova, rugala te sam UVIJEK sve emocije koje su mi se uz pojam perfekcionizma pojavile, dobro izanalizirala. To nije uvijek lako, ali ako želite napredovati, morate slušati ljude oko sebe. Ne kritike ljubomornih pojedinaca, već kritike onih koje smatrate čestitima. Morate naučiti prihvatiti kritiku i pogrešku jer ćete tek savladavanjem tih koraka moći stvoriti nov mentalitet koji glasi ovako:

Pogriješila sam. U pravu si. Za mene postoji mogućnost daljnjeg napretka i njemu se veselim. Nije mi ugodno to što “nisam znala”, ali ću isto poboljšati sljedeći put. Zahvalna sam što mogu napredovati i što za mene postoje nova područja koja će me potaknuti da budem bolja od sebe jučer.

Ovo je mentalitet koji i dan danas gradim. Ne bude mi lako kada shvatim da sam pogriješila, ali mi je istu činjenicu sve lakše i lakše prihvatiti jer shvaćam njezinu istinsku, pozitivnu vrijednost. Svoj sam perfekcionizam svela na razinu minimalnog, ali i dalje mogu na istome u određenim segmentima raditi te ću to i napraviti. Ne želim biti samodestruktivni perfekcionist, već bih voljela biti onaj koji teži samonapretku i daje sve od sebe, u svakom trenutku svoga života.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

  • Ja imam 13 godina, i gadno sam perfekcionisticka. Sutra imam ispitivanje iz kemije za koje znam otprilike dobro, ali evo sad sam plakala sat vremena jer cu dobit 1

    • Sunce, perfekcionizam je sve stvar tvojih unutrašnjih misli. Bitno je da se znaš sama sa sobom izboriti i da shvatiš kako se neće ništa dogoditi ako dobiješ i nižu ocjenu jer ona nije mjerilo vrijednosti. Ti si posebna i vrijediš zbog toga tko ti jesi i što kao individua imaš za dati. Upamti to! Veliku pusu ti šaljem.